Ispovest Radeta Šerbedžije: ZA HRVATE NISAM DOVOLJNO HRVAT, ZA SRBE NISAM DOVOLJNO SRBIN

- Za glumu sam se odlučio u jednom trenutku, iako sam najpre hteo da studiram književnost, jer je pisanje pesama je bila moja prva ljubav... Za jedan dan škole u vinkovačkoj gimnaziji recitovao sam sa svojim prijateljima, tada uspešnim glumcima u Zagrebu, Vanjom Drah i Ivom Ficijem. Za njih je to bila obična tezga, a ja sam bio dobro pripremljen. Posle te pripredbe, Vanja kaže Ivu, 'U, što nas je ovaj mali sredio'. Onda su mi obojica rekla 'Ti mali moraš ići na glumu' i tako je to krenulo. Moja karijera nije rezultat neke promišljenosti, sve je bio slučaj i sreća. Toliko imam prijatelja koji su možda imali interesantnija lica od mene da igraju uloge koje su meni pripale. Mislim da je to uglavnom sreća; potrebna je neka posebnost i interesantnost da zaslužiš tu sreću, da te gurne negde i otvori ti vrata a onda sve zavisi od tebe: da li si čvrst, pametan, interesantan...

Ja sam u Holivud stigao zahvaljujući filmu "Pre kiše" Milča Mančevskog. Doduše, došao sam prekasno da pravim svetsku karijeru, bilo mi je već 45, iako sam zadovoljan onim što sam napravio. Čini mi se da sam imao neke super uloge, dobio sam mnogo nagrada...

Ceo moj pozorišni život odigrao se između Hamleta na Lovrijencu u Dubrovniku 1974. i Kralja Lira kod Lenke Udovički na Brionima 2001. To su možda dva najveća lika napisana u dramskoj književnosti. Hamlet se igra u mladosti, a Lir u starosti.

Odigrao sam možda i bitnije uloge, Per Ginta, na primer, to je bila jedna od mojih najboljih a svakako najteža uloga u teatru. Svoje najzrelije teatarsko iskustvo stekao sam kod Ljubiše Ristića. On je čisti genije. To kako je on razmišljao o teatru, kako je pravio tetar, u tom ustrojstvu našem u bivšoj Jugoslaviji, kakve je on mostove prelazio, spajao ljude, različite kulture, sažimao energiju i briljantno znao da razreši predstavu i pozorišnu umetnost, to je čudo. Ja se sa njim posle rata nisam svađao politički, jer nikada nisam bio političar, ja sam mu sa svoje strane kao prijatelj rekao da ljudi s kojima želi napraviti Jugoslovensku levicu nisu dostojni tog pokreta i te misije. Njegova ideja je bila da bez obzira treba pokušati spasiti Jugoslovensku levicu i odupreti se ekstremnim nacionalističkim partijama. Tu je naš nesporazum počeo i završio se. S moje strane postoje granice tolerancije koje ne mogu da pređem. Ne mogu da razumem da s tim ljudima može da se ostvaruje politički levičarski san. To je bio njegov izbor. On nije bio čovek koji je odlučivao o sudbinama, u svemu je bio pokušaj njegovog mudrovanja u tom smislu ili spasa levice, a sve se svodilo na pozorište koje je uspeo napraviti.

Teatar Ulisis na Brionima pokrenuli smo 2001. Borislav Vujčić, Lenka Udovički i ja sa idejom da napravimo jedan internacionalni teatar. Pre svega smo bili fascinirani tvrđavom na Malim Brionima koja je neverovatna i fantastična, kao i ceo taj brionski "naboj", priča sa ostrvima, blizina kopna i - tišina, koja je užasno važna za teatar na otvorenom. Sve što sam naučio od Ljubiše u KPGT pokušavam da utkam u ovaj projekat a to je stapanje energija, pozivanje raznih teatara sa područja bivše Jugoslavije i inostranstva, to je jedna vrsta stvaranja živosti i nešto vrlo važno što je Ljubiša radio i što sam od njega naučio - raditi samo velike projekte i baviti se velikim temama, ništa sitno. Uprkos nekim političkim neprepoznavanjima i odnosima prouzrokovanim raznim stvarima zbog čega nam se sredstva zabranjuju ili ne dodeljuju, mi se održavamo i ne odustajemo i što je finansijska situacija gora, mi ćemo biti jači.

Moj otac Danilo je bio užasno protiv toga da se bavim glumom, ni dan danas nije zadovoljan što sam glumac. Iz protesta me nikad nije gledao ni u pozorištu, ni na filmu ni na televiziji. Pitao sam ga pre godinu dana, 'Ajde, boga ti, pogledaj, napravio sam nešto u svom poslu, zadovoljan sam, mislim da sam ispunio neke svoje snove, mislim da dosta ljudi ceni to što radim, a imam i nešto para, više nego doktror (njemu je cilj bio da budem doktor ili arhitekta) i šta još imaš potiv? A on mi kaže, 'Rade, mnogo se mučiš'.

Ceo život sam se trudio da živim normalno. Odavno sam sebe demistifikovao kao neku vrstu poznate osobe i glumca. Davno sam to prošao, slava mi nikad nije udarila u glavu niti mi je bila važna, uvek sam hteo biti običan i prisan sa ljudima. Kad sam u Zagrebu bio najpopularniji, da bih sve to poništio, uđem u prodavnicu da kupim hleb i ako me neko pita za film, ja njega pitam da li je oženjen, šta ima kod njega... Ljudi vole da govore o sebi a ja uživam u tome. Tako mi je mnogo lakše.

I sa zvezdama u Holivudu se trudim da budem običan i jednostavan. Ne trudim se da na bilo koji način tražim pažnju ili poznanstvo i upravo zbog toga često mnogi od njih žele sa mnom da se druže.

Kad sam radio "Sveca", u tom trenutku najvažniji i najskuplji film u Holivudu, Val Kilmer nije hteo sa mnom da komunicira. Kad smo završili snimanje, prišao mi je, zagrlio me i rekao, 'Rade, oprosti, ja tebe obožavam, ali imam takav metod da ako glumim s nekim ko mi je neprijatelj u filmu, ja ne želim s njim da komuniciram ni privatno'. Odgovorio sam mu, 'Val, nema problema, ja sam profesor na akademiji i razumem probleme mladih glumaca'

On je bio poseban, vanserijski, težak, zanimljiv čovek, fantastičan, izvanredan. Mislim da je između nas bila obostrana super enegrija, čak mije na kraju snimanja "Širom zatvorenih očiju" rekao da je jedan od projekata koji želi da radi o Rapsućinu i da misli da sam ja možda lik za glavnu ulogu. To mi je bio veliki kompliment.

Tom Kruz je divan momak, jednostavan, vredan i interesantan. Prisnije sam se družio i sa Džonom Turturom, divnom, božanstvenom Šarliz Teron, Benisiom del Torom, Anđelinom i Bredom, Anet Bening (koja je više prijateljica s Lenkom nego sa mnom) i Vorenom Bitijem, čistim genijem, božanstvnim, pametnim, sjajnim...

Ja sam otvoren čovek i privatno i u partnerstvu na sceni, sve dajem, na tanjiru, nesebično, ali u partnerstvu nije dovoljno samo ta moja želja da budemo dobri partneri, bitna je hemija, nešto između što postoji, što se dešava.

Kad smo radili film "Primirje" Frančeska Rosija, još na prvoj čitalačkoj probi Džon Turturo i ja smo počeli da se smejemo jer smo osetili hemiju, nepogrešive intonacije i rešenja prilikom izgovaranja replika, to se oseti u svakom pravom partnerstvu.

Posebnu energiju imao sam i sa Miodragom Krivokapićem u teatru, na filmu sa Milenom Dravić, Sonjom Savić, Draganom Nikolićem, Ljubom Tadićem i Inge Apelt, a napolju sa Vanesom Redgrejv i na neki način sam imao i jako dobru interakciju i sa Tomom Kruzom u dva filma ('Nemoguća misija' i 'Širom zatvorenih očiju').

Deda Vujadin me je učio kako se obrće ražanj. Ja ne priznajem elektriku, to radim ručno jer moraš gledati kako se peče jagnje i stavljati žar, micati, dodavati, polako pa brže, to je kreacija... Onda sam u nekoj radnji u Los Anđelesu kupio male kore od hrastovine koje daju fantastičan miris mesu. I tako sam ja upalio ražanj, stavio kore i to je toliko zadimilo da su se pojavili helikopteri, policija, vatrogasci... ja mislim traže nekog begunca, a onda odjednom vidim u svom dvorištu s jedne strane preskaču vatrogasci, s druge milicija, treći mi došli na vrata... deset vatrogasaca me opkolilo, a ja i dalje mirno stojim kraj vatre, kažem 'Pravim roštilj'. Pitaju me otkud toliki dim za roštilj, kažem zato što koristim sve organski, ugalj, kore, ništa čime se vi trujete u Americi, a oni mi odgovoriše doviđenja i srećno...

Voleo sam da okupljam naše ljude koji žive u Los Anđelesu i prijatelje s kojima sam snimao filmove. Ja sam "mojim ljudima" zabranio da pitaju da se slikaju s poznatima ili bilo šta drugo, da ih ne gnjave i oni su to ispoštovali. Posle su me ti poznati pitali, Rade, pa ko je ovaj tvoj narod, prvi put da nas niko nije gnjavio, a ja nisam hteo da kažem da je to bila moja naredba. Znam da bi im oni izašli u susret ali te to sputava, dovodi u nezgodnu sitaciju, a oni se fino osećaju kad im ne smeštaš i opuste se pa onda pričaju o ranoraznim stvarima i sa onima koje ne poznaju...

Upoznali smo se u Teniskom klubu "Dubrovnik", van svih protokola. Kad smo prvi put igrali zajdeno dubl počeo je na mene da viče, 'Mladiću kako možete pogrešiti ovo', a kad on pogreši ja bih mu rekao, 'Genrale, šta je ovo, kako možete zabiti ovu tako jednostavnu loptu'... Družili smo se intenzivno tih godina, bilo je to baš čudno prijateljstvo, družili smo se u paru (on sa svojom suprugom, ja sa svojom prvom ženom), bio je poseban, mnogo sam ga zavoleo.

Posle se sklopilo da sam mu se i preko svoje druge supruge Lenke još više približio jer je on bio intiman prijatelj s Lenkinim roditeljima, međutim počeo rat i nismo se mnogo družili. Koča je bio nesrećan i razočaran čovek.

Upoznali smo se tako što me je pozvao kad sam radio "Moj obračun s njima" po njegovom tekstu. Išao sam skoro dva-tri puta nedeljno kod njega, ali je uvek on inicirao ta druženja. Mnogo mi je pričao, neke važne stvari, o celom odnosu na levici, o vrsti komunizma i socijalizma koje je on zastupao, o svojim nesporazumima sa rigidnim komunističkim i boljševičkim mišljenjima i postupcima. Bio je idealista, iako je bio i pesimista, u smislu prepoznavanja nekog idelanog društva za čovečanstvo (koje nismo dočekali), koje je on zvao humani socijalizam, neki stepen pravednosti koju može podneti sebična ljudska priroda. Šešir koji mi je poklonio čuva moj prijatelj Ivica u Vodnjanu. Kad mi zatreba, ja ga pozajmim da malo prošetam Krležu, i onda ga vratim.

Kad je počeo rat u Jugoslaviji niko nikada od nas nije mogao ni da sanja da bi se to moglo dogoditi, jer smo mislili da imamo najbezbedniju, najbolju i najpravedniju zemlju na svetu. Normalno je da u takvoj situaciji imate strašne nedoumice i da vas sve to traumatizuje. Za Hrvate nisam dovoljno Hrvat jer nisam Hrvat, a za Srbe nisam dovoljno Srbin jer sam Srbin iz Hrvatske... šalim se, ali je negde blizu istine. Nisi mogao ostati netaknut i nedirnut ako nisi izabrao stranu, tada si na vetrometini gde obe strane pucaju po tebi. To se meni upravo dogodilo. I zato sam otišao.

Od raspada Jugoslavije ja ne nailazim na razumevanja i to je tako u svim tim novim državama, opet zbog jednog jedinog razloga a to je što ni tada ni danas ne želim da odabrem stranu, ne pristajem na podele. Moja strana je otvorenost prema svetu, za mene je nacionalni osećaj, naravno, važna stvar, i kako kaže Tesla osećam duboki ponos prema svom srpskom rodu i duboku ljubav prema svojoj najužoj domovini Hrvatskoj, gde sam rođen, ali osećam duboku zahvalnost i pripadnost tom čudnom, velikom, različitom svetu koji živi na zemaljskoj kugli. Osećam da ljubav i razumevanje i prijateljsto prema nekom čoveku sa Novog Zelanda i iz Hrvatske može biti isti. Možda sam lud, možda tako ne treba, ali to je moje osećanje sveta i gotova stvar. Srećan sam zbog toga iako znam da bi mi bilo mnogo lagodnije da se priklonim bilo kojoj politici, dobio bih mnogo više novaca i za film koji snimam i predstavu koju radim ali to mi nije važno.

Izvor: Blic

Pogledajte još